Stres kod odgojitelja

         Stres je stanje s kojim se svakodnevno susrećemo - kod kuće, na ulici, u trgovačkom centru, u školi ili na poslu. Živjeti pod stresom trend je suvremenog društva kojem sve rjeđe odolijevaju i oni najčvršći. Drugim riječima, stres je postao nova moda i ta je moda malo kome prihvatljiva. Odgojiteljski poziv, baš kao i ostale struke, nije lišen ovog suvremenog trenda. Iako je u Hrvatskoj tek neznatan broj istraživanja usmjeren na istraživanje izvora stresa odgojitelja, među njima vrijedi istaknuti Situacijsko suočavanje sa stresom kod odgojitelja Žane Pavlović i Joška Sindika iz 2014. godine koje je moguće pronaći na sljedećem linku: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=188641 .

Glavni cilj spomenutog istraživanja bio je utvrditi mogućnost prognoze situacijskih načina suočavanja sa stresom na temelju prediktora: različitih osobina ličnosti odgojitelja (optimizam/pesimizam, emocionalna kompetencija, samoefikasnost), njihove procjene izraženosti različitih izvora stresnosti odgojiteljskog posla, duljine radnog staža te dispozicijskih stilova suočavanja sa stresom. Pretpostavka istraživača bila je da će različiti načini suočavanja sa stresom na poslu biti povezani s različitim osobinama ličnosti odgojitelja kao i s njihovom procjenom izraženosti različitih izvora stresnosti na poslu. Istraživači su izdvojili tri strategije situacijskog suočavanja sa stresom koristeći se teorijom Billingsa i Moosa (1981): suočavanje usmjereno na emocije, suočavanje usmjereno na problem i suočavanje izbjegavanjem.

U ovom je istraživanju sudjelovalo 336 odgojiteljica klaster-uzorka dječjih vrtića Splitsko-dalmatinske županije. Prosječna je dob ispitanica 43.2 godine, a njihova radnog staža 18.8 godina. Istraživanje je provedeno u skladu s Etičkim kodeksom psihologijskih istraživanja. Mjerenje stresa odgojitelja na poslu izvršeno je putem Skale procjene stresnosti posla odgojitelja Likertovog tipa. Ispitanice su trebale procijeniti intenzitet stresa, odnosno koliko je navedena situacija (međuljudski odnosi, radni uvjeti, roditelji, ponašanja djece) stresna na poslu koji obavljaju. Optimizam i pesimizam odgojitelja mjereni su Changovom Skalom optimizma – pesimizma, a opći osjećaj osobne efikasnosti u suočavanju s različitim stresnim situacijama Skalom opće samoefikasnosti. Upitnikom emocionalne kompetencije EUK-15 ispitanice su procjenjivale razvijenost vlastitih sposobnosti (zapažanje i izražavanje emocija, svjesnost, refleksivnost te regulacija emocija) iz područja emocionalne inteligencije. Procijeniti u kojoj se mjeri služe određenim tipom ponašanja (suočavanjem usmjerenim na emocije, problem i izbjegavanje) kad se susretnu sa stresnom situacijom, ispitanice su mogle putem Upitnika suočavanja sa stresnim situacijama i Upitnika stilova suočavanja sa stresnim situacijama. Kao kontrolna skala korištena je Skala socijalne poželjnosti za eliminaciju onih ispitanika koji bi na toj skali imali ekstremne rezultate. 

Rezultati istraživanja pokazuju da odgojiteljice svoj posao doživljavaju iznimno stresnim, a način na koji će se suočiti sa stresom moguće je prognozirati na temelju prediktora kao što su: doživljeni intenzitet izvora stresa koji proizlazi iz međuljudskih odnosa na poslu, percepcija samoefikasnosti, izraženost dispozicijskog stila suočavanja sa stresom usmjerenog na emocije te osobine ličnosti – emocionalna kompetencija, optimizam i pesimizam. Istraživanjem je otkriveno da prediktori poput dispozicijskog suočavanja sa stresom usmjerenog na emocije i emocionalne kompetencije statistički značajno i pozitivno pridonose prognozi svih načina situacijskog suočavanja sa stresom. Međuljudski odnosi kao izvor stresa značajno pridonose situacijskom suočavanju usmjerenom na problem i situacijskom suočavanju s emocijama. Dakle, pažnja odgojiteljica koje se uspješno suočavaju sa stresom proizašlim iz međuljudskih odnosa, usmjerena je na ublažavanje doživljaja stresa nastalog iz spomenutog izvora suočavanjem usmjerenim na problem i na emocije. Isto tako, dispozicijsko suočavanje usmjereno na zadatak pozitivno pridonosi situacijskom suočavanju usmjerenom na problem. Iz rezultata vidljivo je da prediktori poput duljine radnog staža, optimizma i pesimizma, samoefikasnosti i dispozicijskog suočavanja usmjerenog na izbjegavanje uvelike utječu na to da za suočavanje sa stresom odgojiteljice odabiru strategiju izbjegavanja. Drugim riječima, što niže odgojiteljice percipiraju, primjerice, svoju samoefikasnost, češće će birati izbjegavanje kao vlastitu strategiju nošenja sa stresom. Pokazalo se i da se odgojiteljice s većom emocionalnom kompetentnošću, optimizmom i efikasnošću učinkovitije nose sa stresom putem strategija usmjeravanja na emocije i problem. Rezultati ovog istraživanja pokazuju i da zadovoljstvo poslom nije značajno povezano s uspješnošću suočavanja sa stresom.

S obzirom na to da stres kod odgojitelja može utjecati na njegovu kvalitetu rada s djecom, kao i na odnose s ostalima koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju djece poput roditelja, stručnih suradnika i lokalne zajednice; spoznaje koje donosi ovo istraživanje relevantne su u spoznavanju smjera prevencije stresa. Da bismo na kompleksan način mogli pristupiti uklanjanju stresa iz našeg života, potrebno je detektirati njegove izvore i posljedice koje može ostaviti na naš život, posao i odnose s drugima. Zanimljivo je da se provedenim istraživanjem međuljudski odnosi ističu kao važan prediktor načina suočavanja sa stresom. S obzirom na to da se odgojiteljski poziv zasniva na nizu međusobno isprepletenih interakcija, ne začuđuje da su upravo međuljudski odnosi ključni za psihološku stabilnost odgojitelja na poslu. Nije tajna da se svatko od nas drugačije nosi sa stresnim situacijama u životu, no odabir najuspješnije metode suočavanja sa stresom pokazatelj je emocionalne kompetentnosti odgojitelja, odraz njegove cjelokupne ličnosti te stava kojim kroči kroz život. Upravo iz tog razloga smatram da je važno putem različitih programa cjeloživotnog učenja razvijati vještine samopomoći kod odgojitelja i educirati ih s ciljem prevencije stresa.

Na koji se način nosite sa stresom? Što kod vas izaziva stres na poslu? Tražite li ikad savjet od suradnika kako najuspješnije otkloniti stres? Osjećate li da kada ste u stanju stresa, stres utječe na kvalitetu vašeg rada?

Suočavanje sa školskim neuspjehom

Potaknuta razmišljanjima roditelja i mladih te djece iz svoje uže i šire okoline o stresnosti koju implicira suvremeno školsko obrazovanje obilježeno stavljanjem imperativa na postizanje akademskog postignuća i brojčano vrjednovanje koje utječe na kasniji djetetov životni put; odlučila sam osvrnuti se na istraživanje Lončarića (2008) naslovljeno Analiza obrazaca suočavanja sa školskim neuspjehom: kognitivne procjene i ishodi suočavanja koje istražuje kako pojedini tip učenika (s obzirom na suočavanje s neuspjehom koji doživljava u školi) procjenjuje loš uspjeh i kontrolu nad istim. Cilj istraživanja bio je primijeniti tipološki pristup pri opisu skupina učenika koji se na različite načine suočavaju sa školskim neuspjehom. Pod pojmom kognitivna procjena Lončarić podrazumijeva univerzalni proces kojim ljudi stalno vrednuju značenje pojedinih događaja za njihov život (Lazarus, 1999). Cjelokupno istraživanje može se pronaći na sljedećoj adresi: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=40216

Važno je napomenuti da se spomenuto istraživanje nastavlja na ranije istraživanje (Lončarić, 2007) kojim su utvrđeni obrasci dječjeg suočavanja sa školskim neuspjehom. Istraživanjem Lončarića iz 2007. godine utvrđeno je šest obrazaca suočavanja učenika s neuspjehom: učenici usmjereni isključivo na rješavanje problema, učenici usmjereni na socijalnu podršku i rješavanje problema, učenici usmjereni na umanjivanje problema, učenici koje karakterizira emocionalna reaktivnost pri suočavanju, učenici s niskim rezultatima na svim skalama suočavanja te učenici s visokim rezultatima na svim skalama suočavanja.

U već spomenutom istraživanju iz 2008. sudjelovalo je 586 ispitanika, odnosno djece starijih razreda osnovne škole, od čega 274 učenica i 312 učenika pri čemu struktura uzorka po spolu i dobi upućuje na podjednaku zastupljenost učenika i učenica u svim dobnim skupinama. Istraživanje je provedeno grupno u razredima za vrijeme redovitog školskog sata na kojem je bio prisutan nastavnik i ispitivač te je bilo usklađeno s važećim Etičkim kodeksom istraživanja s djecom (ravnatelj i stručni suradnici bili su upoznati s načinom i svrhom provođenja istraživanja, kao i roditelji djece te sama djeca). U istraživanju koristili su se sljedeći mjerni instrumenti: skala suočavanja s dobivanjem loše ocjene (kojom se mjerilo suočavanje s akademskim stresom, odnosno učestalost upotrebe određene strategije) i skala kognitivnih procjena (Smith i Lazarus, 1993). Primjenjena je skala Likertovog tipa. Za identifikaciju ishoda učenja razmatrana je prosječna ocjena na kraju školske godine kao odloženi ishod suočavanja sa školskim neuspjehom, dobivena pregledom školskog imenika.

Rezultati istraživanja pokazali su da se učenici koji koriste različite strategije suočavanja sa školskim neuspjehom, razlikuju s obzirom na kognitivne procjene akademskog stresa te na školski uspjeh općenito. Istraživanje je iznjedrilo sljedeće rezultate:

Učenici koji su usmjereni isključivo na rješavanje problema, imaju najviši rezultat u procjeni stresnosti dobivanja loše ocjene. Za njih svaka takva situacija predstavlja svojevrsni gubitak te su uvelike motivirani izbjeći lošu ocjenu  i postići što bolji rezultat. Učenici ovakvog profila imaju visok školski uspjeh, a isto tako smatraju da je školski neuspjeh pod njihovom vlastitom kontrolom. Učenici koji su usmjereni na socijalnu podršku i rješavanje problema, osrednje procjenjuju stresnost dobivanja loše ocjene u odnosu na one usredotočene isključivo na rješavanje problema. Oni tu situaciju ne doživljavaju kao gubitak, srednje su motivirani za izbjegavanje iste, smatraju da imaju kontrolu te imaju visok školski uspjeh. Učenici koji su usmjereni na umanjivanje problema, dobivanje loše ocjene ne smatraju lošim, važnim i stresnim događajem. Pri procjeni osobne kontrole pokazuju nešto niži rezultat u odnosu na ostale grupe učenika, a njihov je školski uspjeh prosječan. Učenici koje pri suočavanju sa školskim neuspjehom karakterizira emocionalna reaktivnost i odustajanje, imaju najniži prosječan školski uspjeh i najniže samoprocjene uspješnosti suočavanja.  Takvi učenici dobivanje loše ocjene smatraju velikim gubitkom i izazovom, ali ne i stresnim događajem. Imaju najmanji osjećaj kontrole nad situacijom i smatraju se neuspješnima u rješavanju loše ocjene. Učenici koji imaju niske rezultate na svim skalama suočavanja procijenili su da za njih dobivanje loše ocjene ne predstavlja suviše stresan događaj te da ima mali utjecaj na školski uspjeh. Oni dobivanje loše ocjene ne doživljavaju kao prijetnju, ali ni izazov. Smatraju da školski neuspjeh nije pod njihovom kontrolom, niti pod tuđom. Takvi učenici imaju dobar prosječan školski uspjeh. Učenici s visokim rezultatima na svim skalama suočavanja školski neuspjeh doživljavaju kao izrazito stresnu i izazovnu situaciju koja negativno utječe na željeni uspjeh. Smatraju da imaju kontrolu nad tim događajem te imaju niži prosječni uspjeh.

Sumirajući navedene rezultate, moguće je zaključiti da način na koji se pojedini učenik nosi sa stresnim situacijama u školi, uvelike utječe na njegov konačni uspjeh, kao i na motivaciju za postizanjem viših akademskih postignuća. Isto tako, postoji i korelacija navedenoga s osobnom kognitivnom procjenom stresnog događaja učenika. Stavovi koje općenito zauzimamo u životu, utječu na naše poimanje ljudi i događaja koji ga obilježavaju. Naša se poimanja odražavaju na konačne ishode. Iako se naizgled može učiniti kako ova tema nema direktne veze s predškolskim odgojem, suprotnog sam mišljenja. Vjerujem kako djecu od najranije dobi možemo podučiti strategijama suočavanja sa stresnim situacijama. Tako, primjerice, već u predškolskoj dobi možemo putem igara s pravilima pripremiti dijete na eventualni neuspjeh (ukoliko ne pobjedi u igri). Promatrajući djecu, svakodevno smo svjedoci toga da svako dijete različito pristupa rješenju određenih problemskih situacija. Dok će kod neke djece neuspjeh u pojedinoj igri izazvati burnu reakciju, kod druge će reakcija gotovo izostati. Naša je zadaća poticati djecu na prihvaćanje poraza, kao i osvjestiti u njih njihove jake strane poticanjem specifičnih talenata pojedinog djeteta. Na taj će način djeca moći poimati da se, iako na nekom području nisu izrazito uspješna, na drugom mogu istaknuti. Djecu isto tako trebamo poticati na sagledavanje problema s različitih perspektiva i pronalaženje adekvatnih rješenja čime ćemo ih učiniti kompetentnijima i sigurnijima u njihovom daljnjem životu.

Kakva su vaša iskustva u radu s djecom predškolske ili školske dobi? Smatrate li da su današnja djeca pritisnuta očekivanjima roditelja i obrazovnog sistema pod velikim stresom? Očekuje li se previše od njih? Imate li kakve korisne savjete na koji način umanjiti stres kod djece? Kako se vi sami suočavate s neuspjehom? Možete li to povezati s vašim iskustvima tijekom školovanja?