Potaknuta
razmišljanjima roditelja i mladih te djece iz svoje uže i šire okoline o
stresnosti koju implicira suvremeno školsko obrazovanje obilježeno stavljanjem
imperativa na postizanje akademskog postignuća i brojčano vrjednovanje koje
utječe na kasniji djetetov životni put; odlučila sam osvrnuti se na istraživanje
Lončarića (2008) naslovljeno Analiza
obrazaca suočavanja sa školskim neuspjehom: kognitivne procjene i ishodi
suočavanja koje istražuje kako pojedini tip učenika (s obzirom na suočavanje
s neuspjehom koji doživljava u školi) procjenjuje loš uspjeh i kontrolu nad
istim. Cilj istraživanja bio je primijeniti tipološki pristup pri opisu skupina
učenika koji se na različite načine suočavaju sa školskim neuspjehom. Pod
pojmom kognitivna procjena Lončarić podrazumijeva univerzalni proces kojim ljudi
stalno vrednuju značenje pojedinih događaja za njihov život (Lazarus, 1999). Cjelokupno
istraživanje može se pronaći na sljedećoj adresi: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=40216
Važno je
napomenuti da se spomenuto istraživanje nastavlja na ranije istraživanje
(Lončarić, 2007) kojim su utvrđeni obrasci dječjeg suočavanja sa školskim
neuspjehom. Istraživanjem Lončarića iz 2007. godine utvrđeno je šest obrazaca
suočavanja učenika s neuspjehom: učenici usmjereni isključivo na rješavanje
problema, učenici usmjereni na socijalnu podršku i rješavanje problema, učenici
usmjereni na umanjivanje problema, učenici koje karakterizira emocionalna
reaktivnost pri suočavanju, učenici s niskim rezultatima na svim skalama
suočavanja te učenici s visokim rezultatima na svim skalama suočavanja.
U već
spomenutom istraživanju iz 2008. sudjelovalo je 586 ispitanika, odnosno djece
starijih razreda osnovne škole, od čega 274 učenica i 312 učenika pri čemu
struktura uzorka po spolu i dobi upućuje na podjednaku zastupljenost učenika i
učenica u svim dobnim skupinama. Istraživanje je provedeno grupno u razredima
za vrijeme redovitog školskog sata na kojem je bio prisutan nastavnik i
ispitivač te je bilo usklađeno s važećim Etičkim kodeksom istraživanja s djecom
(ravnatelj i stručni suradnici bili su upoznati s načinom i svrhom provođenja
istraživanja, kao i roditelji djece te sama djeca). U istraživanju koristili su
se sljedeći mjerni instrumenti: skala suočavanja s dobivanjem loše ocjene
(kojom se mjerilo suočavanje s akademskim stresom, odnosno učestalost upotrebe
određene strategije) i skala kognitivnih procjena (Smith i Lazarus, 1993).
Primjenjena je skala Likertovog tipa. Za identifikaciju ishoda učenja
razmatrana je prosječna ocjena na kraju školske godine kao odloženi ishod
suočavanja sa školskim neuspjehom, dobivena pregledom školskog imenika.
Rezultati
istraživanja pokazali su da se učenici koji koriste različite strategije
suočavanja sa školskim neuspjehom, razlikuju s obzirom na kognitivne procjene
akademskog stresa te na školski uspjeh općenito. Istraživanje je iznjedrilo
sljedeće rezultate:
Učenici koji su usmjereni
isključivo na rješavanje problema, imaju najviši rezultat u procjeni stresnosti
dobivanja loše ocjene. Za njih svaka takva situacija predstavlja svojevrsni
gubitak te su uvelike motivirani izbjeći lošu ocjenu i postići što bolji rezultat. Učenici ovakvog
profila imaju visok školski uspjeh, a isto tako smatraju da je školski neuspjeh
pod njihovom vlastitom kontrolom. Učenici koji su usmjereni na socijalnu
podršku i rješavanje problema, osrednje procjenjuju stresnost dobivanja loše
ocjene u odnosu na one usredotočene isključivo na rješavanje problema. Oni tu
situaciju ne doživljavaju kao gubitak, srednje su motivirani za izbjegavanje
iste, smatraju da imaju kontrolu te imaju visok školski uspjeh. Učenici koji su
usmjereni na umanjivanje problema, dobivanje loše ocjene ne smatraju lošim,
važnim i stresnim događajem. Pri procjeni osobne kontrole pokazuju nešto niži
rezultat u odnosu na ostale grupe učenika, a njihov je školski uspjeh
prosječan. Učenici koje pri suočavanju sa školskim neuspjehom karakterizira
emocionalna reaktivnost i odustajanje, imaju najniži prosječan školski uspjeh i
najniže samoprocjene uspješnosti suočavanja. Takvi učenici dobivanje loše ocjene smatraju
velikim gubitkom i izazovom, ali ne i stresnim događajem. Imaju najmanji osjećaj
kontrole nad situacijom i smatraju se neuspješnima u rješavanju loše ocjene. Učenici
koji imaju niske rezultate na svim skalama suočavanja procijenili su da za njih
dobivanje loše ocjene ne predstavlja suviše stresan događaj te da ima mali
utjecaj na školski uspjeh. Oni dobivanje loše ocjene ne doživljavaju kao
prijetnju, ali ni izazov. Smatraju da školski neuspjeh nije pod njihovom
kontrolom, niti pod tuđom. Takvi učenici imaju dobar prosječan školski uspjeh. Učenici
s visokim rezultatima na svim skalama suočavanja školski neuspjeh doživljavaju kao
izrazito stresnu i izazovnu situaciju koja negativno utječe na željeni uspjeh.
Smatraju da imaju kontrolu nad tim događajem te imaju niži prosječni uspjeh.
Sumirajući
navedene rezultate, moguće je zaključiti da način na koji se pojedini učenik
nosi sa stresnim situacijama u školi, uvelike utječe na njegov konačni uspjeh,
kao i na motivaciju za postizanjem viših akademskih postignuća. Isto tako,
postoji i korelacija navedenoga s osobnom kognitivnom procjenom stresnog
događaja učenika. Stavovi koje općenito zauzimamo u životu, utječu na naše
poimanje ljudi i događaja koji ga obilježavaju. Naša se poimanja odražavaju na
konačne ishode. Iako se naizgled može učiniti kako ova tema nema direktne veze
s predškolskim odgojem, suprotnog sam mišljenja. Vjerujem kako djecu od
najranije dobi možemo podučiti strategijama suočavanja sa stresnim situacijama.
Tako, primjerice, već u predškolskoj dobi možemo putem igara s pravilima
pripremiti dijete na eventualni neuspjeh (ukoliko ne pobjedi u igri). Promatrajući
djecu, svakodevno smo svjedoci toga da svako dijete različito pristupa rješenju
određenih problemskih situacija. Dok će kod neke djece neuspjeh u pojedinoj
igri izazvati burnu reakciju, kod druge će reakcija gotovo izostati. Naša je
zadaća poticati djecu na prihvaćanje poraza, kao i osvjestiti u njih njihove
jake strane poticanjem specifičnih talenata pojedinog djeteta. Na taj će način
djeca moći poimati da se, iako na nekom području nisu izrazito uspješna, na
drugom mogu istaknuti. Djecu isto tako trebamo poticati na sagledavanje
problema s različitih perspektiva i pronalaženje adekvatnih rješenja čime ćemo
ih učiniti kompetentnijima i sigurnijima u njihovom daljnjem životu.
Kakva su vaša
iskustva u radu s djecom predškolske ili školske dobi? Smatrate li da su
današnja djeca pritisnuta očekivanjima roditelja i obrazovnog sistema pod
velikim stresom? Očekuje li se previše od njih? Imate li kakve korisne savjete
na koji način umanjiti stres kod djece? Kako se vi sami suočavate s neuspjehom?
Možete li to povezati s vašim iskustvima tijekom školovanja?
Djeca se tijekom svog djetinjstva susreću s mnogim stresnim situacijama te smatram kako su one korisne, samo u umjerenoj mjeri jer to su sve životne situacije. Također, te situacije poželjne su za djetetov emocionalni razvoj i razvoj strategija suočavanja sa stresnim situacijama s kojima će se tijekom njegova života, zasigurno susretati. Prilikom pojave stresne situacije kod djeteta, smatram izuzetno važnim poslušati i prihvatiti djetetove osjećaje, nastojati ga umiriti i razgovarati o tome što se dogodilo. Isto tako, djeci se mogu ponuditi aktivnosti za suzbijanje i smanjenje njihovog stresa. Stres se kod djeteta može pojaviti ako mu nudimo preteške ili prelagane zadatke, stoga je tu uloga odgajatelja vrlo važna kako bi se djetetu, između ostalog ponudile izazovne aktivnosti koje odgovaraju njegovoj razvojnoj razini.
OdgovoriIzbrišiSmatram da je danas stres prisutan u svakoj dobi jer zivimo prebrzim tempom zivota. Kod djece, prema mom misljenju, stres najvise nastaje zbog osjecaja manje vrijednosti ili nedovoljnog znanja koje se ocekuje. Veliku ulogu ovdje imaju roditelji ali i odgajatelji u vrticu. Slazem se da treba nauciti djecu da je u redu i izgubiti, u redu je ne znati ali isto tako i da je u redu pokisati ponovno ili usmeriti se na neku drugu aktivnost koja djetetu vise lezi. Roditelji nebi trebali reflektirati svoje neuspjehe na djecu i ocekivati da ostvare ono sto oni nisu, a odgajatelji bi trebali individualno pristupiti svakom djetetu, sto je ponekad dosta tesko.
OdgovoriIzbrišiZa mene pojam neuspjeha nije postojao, ukoliko bi dobila losu ocjenu ili izgubila u nekoj aktivnosti, potrudila bi se slijedeci put vise. Kada bi shvatila da mi nesto ne ide dobro, nebi to smatrala neuspjehom, vec pronalazenje svog pravog puta. Kroz skolovanje sam imala podrsku od svih - roditelja, odgajatelja, kasnije i profesora.
Autor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbrišislučajno sam obrisala dio odgovora pa ponovno šaljem :)
IzbrišiMislim da su djeca u današnjem školskom sustavu pod dosta velikim stresom, a to proizlazi iz više faktora. Prvenstveno zbog velike usmjerenosti na visoka postignuća i doživljaj neuspjeha kao nečeg što treba izbjegavati, a tome ih uče roditelji. Roditelji definitivno pred njih postavljaju prevelika očekivanja, a učitelje dovode u situaciju da moraju opravdavati svoje ocjene.
Učenike treba naučiti da uzrok neuspjeha ne pripisuju vlastitoj nesposobnosti, već manju ulaganja truda. U situacijama kad dođe do neuspjeha treba iz toga izvući poticaj za daljnji napredak i učenje. Također je moguće da zahtjevi i očekivanja nisu prilagođeni učenikovoj razvojnoj razini pa ih treba prilagoditi ili mu ponuditi dodatnu pomoć. Stres je moguće umanjiti i time da pred učenike postavljamo realistična očekivanja i omogućimo prilike za doživljaj uspjeha.
S vlastitim neuspjehom se suočavam tako da na njega gledam kao na izazov i priliku za rast i razvoj.
Kao učenica srednje škole znam da nas stres često dovodi do blokade. On nas sprječava da ostvarimo željene rezultate. Ti rezultati također često nisu samo naša želja, već želja naših roditelja/profesora. Mene i moje kolege je više puta stres savladao te smo zbog njega dobili 3 umjesto 5, čak i ako smo savladali gradivo. Nakon što bismo završili sa odgovaranjem često bismo izašli iz učionice sa slabijom ocjenom, ali bi svo gradivo savršeno znali.
OdgovoriIzbrišiTakođer naše knjige sadrže toliko gradiva da za svaki ispit moramo naučiti minimalno 40 stranica. Naravno da se ovdje može dogoditi da neki odlomak ne shvatimo kako treba te se na njega dodatno koncentriramo, a za druge samo smatramo da ih znamo i ne naučimo ih kako treba. Tada prije testa na nas djeluje dodatni stres jer znamo da to nismo naučili i zbunimo se na testu. Ista stvar se događa meni kada imam popodnevnu smjenu i moram učiti ujutro. Pošto živim malo dalje od škole i moram presjedati znam točno kada mi odlazi bus i svjesna sam da sam vremenski ograničena, te moram organizirati učenje. Tada ne mogu kvalitetno obraditi gradivo.
Kad dobijem lošu ocjenu ja se osjećam razočarano. Znam da ću morati ispravljati ocjenu i često ne znam kada ću to napraviti. U osnovnoj sam školi prolazila s 5.0 i svaka ocjena manja od 4 me pomalo smeta. Iako znam da je ovo srednja škola, osjećam potrebu za dodatnim učenjem, a to mi stvara još više stresa.
Iako stres svakodnevno utječe na mene, mogu reći da sam donekle zadovoljna svim svojim dosadašnjim uspjesima, ali također smatram da se stvara previše stresa na nas i na buduće generacije. :D
S obzirom da je ovo istraživanje nastavak istraživanja kojeg sam obradila u svom blogu, veoma mi je interesantan. Smatram da su djeca danas izložena jako velikom pritsku i od strane školskog sustava ali i od obitelji. Danas obielji očekuju da djeca upišu fakultete, što uključuje i da imaju izvrsne ocjene. Sama ta činjenica već predstavlja stres. Djeca se teško mogu opustiti s obzirom na količinu gradiva kojeg moraju naučiti kako bi postigla izvrsne rezultate. Mislim da bi se školski sustav trebao malo ugledati na predškolski i biti svjestan da djeca najbolje uče sudjelujući, a ne poučavanjem.
OdgovoriIzbrišiŠkola za mene nikada nije predstavljala neki veliki izvor stresa iako ne mogu reći da sam bio odličak đak. S druge strane, vidim da su moja djeca tijekom školovanja bila pod izrazitim stresom u mnogim situacijama. Mislim da su danas djeca jako opterećena dobivanjem što boljih ocjena jer su ocjene te koje ih mogu dovesti u željenu školu ili fakultet. Stalno slušamo kako se sve radi za dobrobit djece, no ne znam kako je toliki stres dobar za našu djecu. Definitivno bi se nešto trebalo promijeniti u školstvu.
OdgovoriIzbrišiLana Kustic, 31.01.2016.,
OdgovoriIzbrišiStres je danas bolest novog naraštaja, koja ne samo da zahvaća odrasle tj. roditelje već i djecu prati od vrtića.
Svaki čovjek susreće se sa stresom i strahom da neki zadatak neće obaviti kako treba. Ja kao učenica svakodnevno u tom "grču" obavljam aktivnosti u školi, kako bih što bolje završila srednju školu i upisala željeni fakultet.
Loše ocjene i masa nepotrebnih stvari koje učimo moj sres i općenito stres kod učenika dovodi do negativnih posljedica. Sve više dijabetičara i bolesti štitnjače koji se javljau u tinejđerskoj dobi, mislim da su posljedica stresa. kako bi se na neki način popravila negativna strujanja u tom smjeru potrebno je prije svega promjeniti školstvo te da se obrazovanje usmjeri na ono što zaista volimo i želimo jednog dana u životu raditi.
Ja sam pri završetku srednješkolskog obrazovanja , i još me dosta obaveza čeka u životu, u svemu tomu smatram da treba malo usporiti sa obvezama i bistre glave krenuti u novi dan.
Nadam se da ste shvatili.:D
Svakodnevno se susrećem sa stresom od početka svog školovanja i to me užasno nervira. Ne mogu si pomoći.
OdgovoriIzbrišiTo je "vapaj" gotovo svakog adolescenta. Svi smo se naučili živjeti s time. Mislim da treba promijeniti tempo života te sustav promijeniti u tom smjeru da očekivanja budu manja, previše se od nas očekuje, a premalo dobivamo! u tom smijeru treba krenuti u reformu srednjoškolskog i akademskog obrazovanja.
Autor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbrišiMislim da je najbitnije pronaci pravi obrambeni mehanizam kako se sto uspjesnije suociti i boriti sa stresom! Ocito cemo djecu vec u najranijoj dobi morati poceti "poucavati" kako se nositi sa stresom. Jer cinjenica jest da su nam djeca pod velikim teretom kompetitivnosti u skoli a i cesto (pre)velikim ocekivanjima roditelja koji ponekad, cini mi se, zele preko djece ostvariti neke svoje propustene prilike.
OdgovoriIzbrišiSmatram da se od današnje djece više nego previše očekuje tijekom obrazovanja što im stvara veliki stres. Ponajprije škola nameće preveliki obim gradiva, a potom roditelji očekuju od djeteta da bude u svemu naj. Kako je svako dijete osoba za sebe s različitim sposobnostima, nerealno je očekivati da u svemu bude jednako uspješno s obzirom na to da ne posjeduje jednake talente. Da bi današnja djeca bila u manje stresnim situacijama prvo bi se moralo pobrinuti školstvo i smanjiti prenagomilano gradivo koje često obiluje teškim i djetetu previše apstraktnim pojmovima. Upravo iz tog razloga trebalo bi uvesti više praktičnih predmeta poput domaćinstva gdje bi djeca stjecala znanja potrebna za daljni život. Isto tako, smatram da bi djeci trebalo kroz izbor nastave omogućiti da se fokusiraju na uže područje koje ih izrazito zanima i gdje će postizati najbolje rezultate.
OdgovoriIzbrišiZa mene osobno neuspjeh se tijekom mog srednjoškolskog obrazovanja manifestirao kroz učenje engleskog jezika koji mi baš i nije išao jer nije bio u užem krugu mojih interesa. Stoga je svaki sat engleskog jezika za mene predstavljao veliki stres.
Neuspjeh je sveprisutan kod svih dobnih skupina i gotovo je sigurno da nema predškolca, učenika, studenta, radnika i uopće čovjeka koji ga nije doživio. Ne jednom, dva, tri, deset, pedeset; već nebrojeno mnogo puta. Iz osobnog radnog iskustva (odgojiteljica sam u dječjem vrtiću) znam da se i mala djeca teško nose s „neuspjehom“ koji je povezan s nerazumijevanjem djeteta od strane roditelja, kadkad i odgojitelja, učenika iz razreda, profesora, nadređenih na poslu i prijatelja. Pretjerana roditeljska očekivanja i ambicije da njihovo dijete postigne ono što su oni htjeli postići, a nisu, da „rukama dotakne zvijezde“ jer oni nisu; zaista su zastrašujuća. Svako je dijete, svaki čovjek individua za sebe i kao takav, neusporediv je s bile kime na ovome svijetu. U školi opet često, samo ono učenicima dobro poznato: „Uči! Kakve su ti to ocjene? Nisi za drugo, nego da meteš ulice!“ itd. Pružiti priliku djetetu da se u okviru svojih psihofizičkih mogućnosti, u skladu sa svojom koronološkom dobi, primjerenim načinom i sadržajima razvije u stabilnu i uspješnu odraslu osobu – velika je stvar. Na to moraju misliti i odgojitelji i profesori, pedagozi i svi drugi ljudi kojima je zadatak „stvoriti čovjeka“. Svaki neuspjeh meni je izazov: Ja to hoću, mogu, želim postići! Ali i svaki moj neuspjeh moja je tuga, moja nemoć, strepnja, patnja, bol! Svakom čovjeku treba pomoći da onoliko koliko može i u čemu može bude uspješan.
OdgovoriIzbrišiSmatram da su djeca već od prvog razreda osnovne škole pod određenim pritiskom i stresom, no ne sva djeca. Prema mojem iskustvu mogu zaključiti da su roditelji glavni faktor u stvaranju tog stresa. Mnogi roditelji danas imaju velika očekivanja od djece te ih previše opterećuju izvan školskim aktivnostima, a uz to očekuju i besprijekorne svjedodžbe na kraju školske godine. Normalno je da onda djeca takvih roditelja svoj neuspjeh doživljavaju stresno i zapravo se ne znaju nositi s njime. Također iz iskustva mogu reći da učitelji razredne nastave ne rade toliki pritisak na učenike i naravno da ih potiču na što bolji uspjeh ali i neuspjeh prihvaćaju i uče učenike da ga prihvate i nastoje nešto naučiti iz toga. Učitelji na taj način djelomično mogu utjecati na učenike, no ponavljam, najveći pritisak dolazi od roditelja pa bi prvo trebalo s njima razgovarati a to je ponekad vrlo teško. Osobno lose ocjene ne smatram neuspjehom, pogotovo ako sam ih zaslužila te smatram da sam sama odgovorna za to i ponekad mi takav neuspjeh služi kao veća motivacija za daljnji rad na sebi i učenje.
OdgovoriIzbrišiSmatram da su djeca već od prvog razreda osnovne škole pod određenim pritiskom i stresom, no ne sva djeca. Prema mojem iskustvu mogu zaključiti da su roditelji glavni faktor u stvaranju tog stresa. Mnogi roditelji danas imaju velika očekivanja od djece te ih previše opterećuju izvan školskim aktivnostima, a uz to očekuju i besprijekorne svjedodžbe na kraju školske godine. Normalno je da onda djeca takvih roditelja svoj neuspjeh doživljavaju stresno i zapravo se ne znaju nositi s njime. Također iz iskustva mogu reći da učitelji razredne nastave ne rade toliki pritisak na učenike i naravno da ih potiču na što bolji uspjeh ali i neuspjeh prihvaćaju i uče učenike da ga prihvate i nastoje nešto naučiti iz toga. Učitelji na taj način djelomično mogu utjecati na učenike, no ponavljam, najveći pritisak dolazi od roditelja pa bi prvo trebalo s njima razgovarati a to je ponekad vrlo teško. Osobno lose ocjene ne smatram neuspjehom, pogotovo ako sam ih zaslužila te smatram da sam sama odgovorna za to i ponekad mi takav neuspjeh služi kao veća motivacija za daljnji rad na sebi i učenje.
OdgovoriIzbrišiMislim da nitko nema baš toliko sreće u životu da niže samo uspjeh za uspjehom. Neuspjeh je sastavni dio naših života i vjerujem kako bi nas od malena trebali učiti tome kako ga lakše prihvatiti. Sasvim je prirodno da nam nije drago kada ga doživimo, ali prava je vještina nadići ga i nastaviti dalje. Ljudi drugačije reagiraju na neuspjeh. Nekima on predstavlja pad, a nekima motivaciju za poboljšanje. Spadam u ovu drugu skupinu. Svaki sam neuspjeh dosad nastojala preokrenuti u nešto pozitivno iz čega mogu izvući pouku. Većina djece danas teško prihvaća neuspjeh jer su pod velikim pritiskom roditeljskih očekivanja koji često zaboravljaju kako je to biti mlad i savršeno nesavršen. Ne znam mogu li dati pametan savjet kako umanjiti stres kod djece, ali možda bi dobar početak bio da odrasli prestanu nametati svoja očekivanja i želje, a da više osluškuju dječje.
OdgovoriIzbrišiAutor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbrišiIz svog relativno kratkog iskustva u predavanju stranih jezika u osnovnoj školi, primjetila sam da su mnogi učenici pod stresom. Mislim da učiteljice imaju primarnu ulogu da u razredu stvore radnu, ali prije svega ugodnu i opuštenu atmosferu, jer to i je preduvjet za uspješno učenje. Stres dijeluje kontraproduktivno i treba ga pokušati minimalizirati. Nažalost, često stress potječe upravo od obiteljskog doma, jer roditelji postavljaju nerealna očekivanja, koja na kraju i dovode do negativnih posljedica na dijete. Naime, "lose" ocjene ne moraju nužno biti odraz neznanja, nego posljedica pritiska i stresa sa kojim se dijete mora boriti. Dajemo djeci savjete kako biti sigurniji u sebe, a ne polazimo od sebe samih i često se ne pitamo dali smo mi imali ikakvog utjecaja. Ne postoji univerzalna, savršena formula protiv stresa, ali treba krenuti od sebe samih i dijetetu ponuditi kvalitetnu okolinu.
OdgovoriIzbrišiKako radim u vrtiću, često se susrećem s dječjim neuspjesima i frustracijama. Djetetu neuspjeh predstavljaju razne stvari, od toga što nije pobjedilo u društvenoj igri ili pak uspjelo izgraditi zamišljenu kuću lego kockama do toga da u određenom trenutku nije uspjelo dobiti igračku koju je baš tada poželjelo jer ju ima neko drugo dijete iz skupine. Djeca su najčešće frustrirana kada se nađu u takvim situacijama te svoje frustracije nerijetko izražavaju plakanjem, vikanjem ili udaranjem onoga tko je izvor stresa i frustracije. U tom trenutku ključna je uloga odgajatelja koji mora ukazati djetetu da je u redu ponekad ne biti najbolji i ne dobiti sve baš onda kada to poželi. Važno je razvijati strpljivost djece, poticati ih na međusobno dijeljenje i toleranciju. I mi odrasli ponekad se teško nosimo s neuspjehom i baš zato što razumijemo o kakvom se osjećaju radi, trebali bismo biti osjetljivi na djetetove osjećaje koji u stresnim situacijama ponekad rezultiraju neprimjerenim ponašanjem.
OdgovoriIzbrišiSmatram da današnja djeca imaju puno bolji predškolski odgoj, bivajući u mnogim predškolskim ustanovama uvidjela sam kako je djeci ponuđen cijeli svijet "u malom". Jako mi se svidjela podjela odgovornosti među djecom i kako ih je lijepo gledati kada sve čine sama, a odgajatelji ih pri tome vode i pripomažu. Smatram da usvajaju puno više informacija i znanja o svijetu u kojem žive nego prije. Imaju raznovrsne aktivnosti i kutke za usavršavanje fine i grube motorike, podizanje psihofizičke zrelosti, socijalnih vještina i emocionalne inteligencije. U kutcima u kojima borave djeca postanu tolerantnija, s vremenom shvate zašto se igre i igračke posuđuju, dijele (nisu njihove već ih posuđuju, a pripadaju svima).
OdgovoriIzbrišiU osnovnoškolskoj ustanovi došlo je do neki promjena, ali nije se napredovalo kao u predškolskim ustanovama gdje se stvarno cijeni učenikov pravilan rast i razvoj. Osnovna škola nudi neke promjene poput usmjeravanja na učenika i ishode učenja, a ne na sadržaj (gradivo), promjenjivost oblika rada i metoda te se pokušava dobiti na dinamičnosti i kompleksnosti nastavnog sata, također, dosta je napredovaa informatička tehnologija koja je u sustav "ubacila" i učenike i djelatnike škole. Usprkos svim novinama, smatram da osnovnoškolske ustanove još uvijek ne ispunjavaju potpune uvjete za pravilan rast i razvoj djece, najčešće zbog premalo uloženih sredstava i neadekvatno opremljenih škola. MOje osnovnoškolsko iskustvo je da smo bili premalo motivirani, nastava se svodila na opominjanje učenika koji ne prate nastavu i slično. Mislim da je odličan sustav protočnosti koji omogućava djetetu koji je napredan da prijeđe u viši razred, a učenicima kojima treba više vremena da se osposobi dodatno osoblje za rad (asistenti).
U predškolskoj se ustanovi odgajatelji usmjeravaju na proces učenja, a ne rezultat. Jednako je tako bitno naučiti dijete da se zalaže za sebe, za ono što mu je potrebno i što želi, ali na način da ne narušava odnose sa drugima, već da gradi nove. Nisam sigurna da sve predškolske ustanove možemo nazivati postmodernistički orjentirane, a jednako tako ne možemo ni univerzalno govoriti da su škole demotivirajući faktor.
OdgovoriIzbrišiOd pocetka skolovanja, neuspjeh sam dozivljavala kao nesto sto si nisam mogla dopustiti, te smatram da sam takvo misljenje nametnula sama sebi, dok mi je obitelj uvijek pruzala potporu cak i u trenucima kada nisam bila zadovoljna svojim skolskim rezultatima, uvjeravajuci me kako ce drugi puta biti bolje. Odrastajuci, zadrzala sam takvo misljenje i moja ocekivanja prema samoj sebi su rasla, te sam tek tijekom fakultetskog obrazovanja shvatila da neuspjeh sam po sebi nije nuzno toliko los koliko vecina nas smatra da jest. Neuspjeh u jednom podrucju ili projektu ne umanjuje nase kvalitete, vec nas moze navesti da mislimo na drugaciji nacin, trazimo nova rjesenja problema i potice kreativno i kriticko misljenje. Mislim da je vazno odmalena djecu nauciti da neuspjeh moze otvoriti neka druga vrata, a obrazovni sistem u kojem smo svi mi odrasli nije kalup edukacije koji nuzno odgovara svakom djetetu, ili mu dopusta da izrazi svoje jedinstvene kvalitete i talente. Smatram da je podrska roditelja od iznimne vaznosti, te da bi svako dijete trebalo imati mogucnost istrazivanja vlastitih interesa i aktivnosti u kojima je uspjesno i osjeca se dobro.
OdgovoriIzbrišiNa mnoge stvari u životu ne možemo utjecati i zato se moramo naučiti prilagođavati u hodu. Što se brže naučimo prilagoditi raznim problemima sa kojima se susrećemo to će i stres biti manji. Naravno, bez obzira na životno iskustvo uvijek se može pojaviti situacija koja nas zatekne nespremne "na krivoj nozi" i u nama prouzroči stres. Tako je i kod djece gdje od bezbrižnog djetinjstva (ja sam imao takvo pa neka mi oproste oni koji ga nisu imali) kreću školski dani te se treba prilagođavati raznim novim situacijama: novi prijatelji, učitelji, nema stalne prisutnosti roditelja, obveza učenja, domaćih zadaća... Tu je upravo obveza roditelja da na vrijeme, unaprijed pripreme djecu na sve promjene koje ih očekuju. Dobrom pripremom znatno će se ublažiti stres kod djeteta u susretu sa novom okolinom i obvezama. Kako dijete raste tako ga treba pripremati na nove situacije jer smo i mi kao roditelji skoro sve to ne tako davno prošli. Kada kažem skoro sve onda sam svjestan da svako vrijeme ima i svoje specifičnosti. Tako u naše vrijeme nije bilo mobitela, interneta i drugih novotarija koje su jako korisne ako ih se pametno koristi ali mogu biti j jako štetne kada se zloupotrebljavaju. U školama postoje brojni manje ili više teški predmeti pa tako i više ili manje dobri učitelji. Znam da su i učitelji kao i svi mi samo ljudi od krvi i mesa i često im se nije lako snaći u ulozi učitelja i odgajatelja. Mnogi od njih imaju vrhunsko znanje ali na žalost nemaju sposobnosti to prenijeti na djecu na jedan lijep i djeci razumljiv način što kod djece stvara nelagodu kod učenja i kasnije stres na provjerama znanja. Na fakultetu sam imao jednog predivnog profesora iz vjerojatno većini najnepopularnijeg predmeta - matematike. U ono vrijeme prisutnost na predavanjima potvrđivala se potpisom u listu na stolu profesora no kod tog profesora iz matematike nikada nije bilo te liste i predavaonice su redovito bile dupkom pune. Razlog tome bio je veoma kvalitetan, sadržajan i zanimljiv način predavanja tog teškog predmeta što je potaknulo izuzetno zanimanje studenata, a kasnije i veoma pozitivne rezultate na ispitima. Roditelji bi trebali dobro poznavati svoje dijete da na vrijeme uoči da dijete ima problema sa nekim od nastavnika te pokuša svojim angažmanom pripomoći da dijete lakše pronađe put iz nastale situacije. Pravovremeno uočavanje tog problema i savjet djetetu spriječiti će gomilanje problema te strah i stres kod djeteta od nekog predmeta ili nastavnika. Često se čuje da roditelji imaju prevelike zahtjeve od svoje djece. Sigurno da ima i toga no roditelj je taj koji dijete mora učiti i privikavati na radne obveze, a na da dijete sve radi po svome. Ako dijete nema sluha za za glazbu (što je prirodni dar) roditelj ne smije očekivati da će dobiti odličnu ocjenu iz pjevanja ali isto tako to ne mora biti razlog da dijete ne napiše domaću zadaću upisujući note u kajdanku. Osim što dijete treba učiti radnim obvezama treba mu i osigurati dovoljno vremena da se može posvetiti nekim svojim slobodnim aktivnostima, igri sa prijateljima,na računalu,... Pravilan omjer jednog i drugog osigurati će djetetu zadovoljstvo i izostanak stresa jer će uglavnom biti spremno na brojne školske obveze.
OdgovoriIzbrišiKao što je i samo istraživanje pokazalo, neuspjeh je relativan pojam jer ga svi ne percipiramo na jednak način. Neki ga od nas lakše podnose, nekima predstavlja stepenicu unatrag. Promatrajući kako učenici reagiraju na rezultate koje postižu na testovima znanja, gotovo da sam imala priliku prepoznati svaku od skupina učenika detektiranih u ovome istraživanju. I dok neki s lakoćom prihvaćanju neželjeni rezultat uz ono popratno „ispravit ću“, drugima i ocjene koje su visoko rangirane na ljestvici poželjnosti predstavljaju neuspjeh. Rekla bih da svoj stav o uspjehu i neuspjehu učenici nose od doma, ali i da je on uvelike formiran njihovih ranijim školskim iskustvima. Važan je i način na koji prezentiramo djeci ocjenu koja u obrazovnom kontekstu ne predstavlja uspjeh (najčešće se radi o ocjeni nedovoljan). Nije isto učeniku reći „nisi zadovoljio, ali popravit ćeš to uz nešto više uloženog truda“ ili „dobio si jedinicu, ne znam kako ti je to uspjelo“. Tijekom vlastitog školovanja susretala sam se s oba tipa nastavnika – i afirmativno usmjerenima i onima koji bi neuspjeh svojim komentarom učinili još težim. Ne smatram da bi se oko svake učenikove negativne ili nešto lošije od uobičajenog ocjene trebala dizati velika buka jer svatko je od nas barem jednom, a često i više puta, u životu doživio neuspjeh. Važnijim smatram učenika pozitivno usmjeriti i pružiti mu putokaz kojim može trenutnu situaciju okrenuti u pozitivnom smjeru. Činjenica je da često i roditelji vrše dodatan pritisak na dijete, naravno iz dobih namjera, ne shvaćajući da se to može negativno odraziti na djetetovu sigurnost i samopouzdanje što često rezultira lošijim rezultatom od očekivanoga. Ako pokažemo da nam je stalo do djeteta samog, a ne samo do njegovih akademskih postignuća, dijete će lakše prihvatiti trenutni neuspjeh i biti motivirano spriječiti da se ponovi.
OdgovoriIzbrišiDefinitivno mislim da su djeca u danasnje vrijeme pod velikim pritiskom jer se od njih puno ocekuje. Svako je dijete individualno, stoga se nemoze od svih ocekivati da budu najbolji, pogotovo jer je u danasnjem skolstvu prevelika kolicina gradiva.
OdgovoriIzbrišiKad bih se suocila sa neuspjehom, jednostavno bih se potrudila to sama ispraviti da bude bolje.